Ferdo Kovačević (1870–1927.)


Galerija     Fundus     Izdvajamo     Preporuka     Biografije     Događanja     Linkovi     Fotke     Kontakt



KOVAČEVIĆ, Ferdo
,
 slikar (Zagreb, 10. IV. 1870 — Zagreb, 1. IX. 1927). Sin Ferdinanda, telegrafskoga stručnjaka. Završio Obrtnu školu u Zagrebu 1888 (J. Bauer, N. Mašić) te, poduprt stipendijom, Umjetničko-obrtnu školu u Beču 1893 (C. Karger, R. Rösler). God. 1891. boravio na jednomjesečnom usavršivanju u Italiji. Zaposlen u Zagrebu od 1902. kao učitelj crtanja na Šumarskoj akademiji i od 1905. u Obrtnoj školi (naslov profesora dodijeljen mu je 1909), a od 1917. kao profesor na ALU, gdje je od 1908. honorarno predavao geometriju i perspektivu, od 1913. i dekorativno slikanje te 1925–26. bio prorektor. Atelijer u Ilici, kbr. 83, dodijeljen mu je 1906. Dopisnim članom JAZU postao 1919. U Zagrebu je radio kao dekorativni pomoćnik na unutarnjem uređenju zgrade MUO 1889, sljedeće godine izložio uljenu sliku Mrtva priroda u izlogu Botheove trgovine umjetničko-obrtnih predmeta, 1891. njezinu inačicu na Izložbi Društva za umjetnost i umjetni obrt te portrete starca i starice (izgubljeno) u izlogu knjižare Dioničke tiskare. Na zidovima palače Odjela za bogoštovlje i nastavu u Opatičkoj ul., kbr. 10 (danas Hrvatski institut za povijest), naslikao je 1892. portrete Trajana, Sofokla, Homera i Euripida u Pompejskoj sobi, a oko 1894. veliku figuralnu kompoziciju Alegorija na stropu lođe Zlatne dvorane.God. 1896–97. izradio je 12 ikona s glavama proroka za ikonostas grkokatoličke katedrale Svetoga Trojstva u Križevcima te pomagao O. Ivekoviću pri izradbi slika za crkvu sv. Ćirila i Metoda u Sarajevu. U Zagrebu s Bukovčevim krugom izlagao na Hrvatskoj narodnoj umjetničkoj izložbi 1894 (Portret oca) te sudjelovao u početcima hrvatske likovne moderne — osnivanju Društva hrvatskih umjetnika 1897. i na Hrvatskom salonu 1898. zapaženim pejzažem Na groblju, slikanim poentilističkom tehnikom (izgubljeno). Uz ulja Groblje i Kraj Save/Brijestovi uz Savu (izgubljeno) na Svjetskoj izložbi u Parizu 1900. predstavio se akvarelima školskih zgrada u Iloku, Mitrovici i Zemunu uloženima u drvenu oplatu tzv. Pariške sobe, danas u stalnom postavu Hrvatskoga školskoga muzeja u Zagrebu. God. 1899–1901. izradio je tridesetak crteža (Unutrašnjost pravoslavne crkve u Zagrebu, Dolina sv. Ksavera) za hrvatski dio monografije Die Österreichisch-ungarische Monarchie in Wort und Bild (Beč 1902), 1901. organizirao putujuću izložbu Društva hrvatskih umjetnika te izveo palu Rođenje Marijino u župnoj crkvi sv. Marije u Kutjevu u »duhu kolorističkog realizma naše prve secesije« (Ivanka Reberski), a u proljeće 1902. s M. C. Crnčićem, T. Krizmanom i Bauerom slikao na Plitvičkim jezerima po narudžbi Svjetlotiskarskoga zavoda Mosinger. Te godine istaknuo se na Izložbi društva umjetnosti u Zagrebu pejzažima iz Zagreba (Put sv. Žavera, 1901) i s Plitvica (Jezerce, MG). God. 1890–94. radi mrtve prirode i portrete (Stari fratar, 1894) u akademskoj maniri, osim Mrtve prirode s peradi (1892, Umjetnička galerija BiH u Sarajevu), rađene spontano, širokim potezima, oko 1897. nastaju tonske slike Siva čaplja/Ptica močvarica i Pejzaž sa stablom. Potom slika isključivo pejzaže, uglavnom u ulju, s izrazitim osjećajem za boju i svjetlo, prihvativši pod Bukovčevim utjecajem plenerizam, poentilizam i intenzivniju paletu. Svoj neposredni doživljaj prirode izražava koloristički, od 1898. pretežno usitnjenim potezom u duhu poentilizma, od 1905. pastoznom tehnikom, a od 1915. tanjim namazom. Isprva blizak simbolizmu, prikazuje napušteno zagrebačko groblje (1898 — sačuvane dvije studije u olovci za sliku Na groblju, 1903 – Rokovo groblje, izgubljeno) i šumske motive (Maksimir, 1904), među kojima se kolorističkim ugođajem ističe šumarak u zalazu sunca slikan sitnim potezima i mrljama (U zatišju, 1903). Slojevitim širokim namazima slikao 1901. Sv. Žaver pod jesen (izgubljeno) i 1902. krajolik Izvor Korane, na kojem se javlja omiljena mu ljubičasta boja.Glavninu njegova opusa čine lirski i melankolični pejzaži iz okolice Zagreba — ravnice i vrbe uza Savu — s obilježjima impresionizma ili intimističkoga realizma. Riječni pejzaž kao samostalnu likovnu temu počinje razvijati oko 1900. slikajući ga, usredotočen na ozračje, u različitim osvjetljenjima, u svako doba dana i godine, a motiv vrbe prikazuje od 1902 (Vrbe, 1902, i Stara vrba, 1903). God. 1905. naslikao je Zimski suton, jedan od prvih zimskih pejzaža, Proljeće s modrim cvijećem, osim zimskih jedini pejzaž u više inačica (Proljeće II//Na obali, Nacionalna umjetnička galerija u Sofiji, Proljeće IV/Jesen, Umjetnički salon Kovacek u Beču, oba 1906), šarenu poentilističku sliku Vrbik na Savi (Galerija likovnih umjetnost Osijek, GLUO), »vrhunski domet njegove rane faze i par excellence primjer našeg zakašnjelog impresionizma« (Vera Kružić-Uchytil, 1986) te Čistinu s drvećem/Jesen (GLUO) toplih boja i pastozne fakture. U razdoblju 1906–15. kolorit mu je raznolik, od živoga širokoga raspona do odmjerenoga i prigušenoga, kao i faktura, koju prilagođuje slikanim elementima i osvjetljenju. 

Tako slika U predvečerje (1908, MG) obiluje tamnoljubičastim nijansama, Zadnji sunčani traci (1909) skalom toplih boja, Na savskom rukavu (1909) svjetlosnim refleksima, remek-djela Bura(1910, stalni postav MG) i Pred olujom (1913, MG), »koja ga predstavljaju kao jedinstvenog slikara atmosfere« (V. Kružić-Uchytil), odlikuju se dinamizmom, a lirski prikazi profinjenim koloritom (Jesenji kraj/Jutro, 1911, Gole vrbe, 1913, MG) te prozračnošću (Livada s cvijećem, 1911; Pejzaž sa Save, oko 1913, MG). Izdvaja se požeški ciklus (1908–12) u kojem isječke prirode iz okolice Požege slika živim bojama i energičnim potezima (Mlin na potoku, 1910, GLUO; Orljava, 1910; Na Orljavi, 1912; Potok među drvećem, oko 1912, MG). Od 1915. zaokupljen je zimskim krajolikom, osobito obojenim svjetlosnim efektima na snijegu (Zimski pejzaž/Vrbe na Savi,1917, stalni postav MG; Vrbe, 1919, MG; Zima, 1920, MUO; Snijeg, 1923, Hrvatska narodna banka u Zagrebu;Zimski pejzaž, 1927, MG). Suženom paletom slika impresionistički pejzaž Gola vrba (1916, Muzej grada Koprivnice), a busene cvijeća i voćnjake intenzivnim koloritom (Na savskoj obali IIProljeće u vrtu, 1917) i bogatim nijansama (Cvijeće, 1920). U prikazima pak sumornih ugođaja i razlivenih voda javljaju se odjeci simbolizma (Mjesečina, 1923–24; Poplava, 1924; Sumrak na vodi, 1925). Potvrdio se kao izvrstan crtač skicama i studijama predjela, stabala, cvijeća i povrća (Uz savski rukav, Studija glavice kupusa, 1909, Motiv s Orljave, 1910, sve olovka). Sačuvane su dvije crtanke s bilješkama iz savske doline (1904–06) i s požeške Orljave (1908–10). Vrhunske su kvalitete njegove studije u pastelu profinjenih boja (Vrbik na Savi, 1905; Pejzaž sa savskog mosta, 1909, MG, stalni postav; Pred oluju, 1909; Jesenji pejzaž, 1912; Žuto cvijeće na obali Save,1917; Buseni cvijeća II, 1920; Povodanj, 1922). Pripremne studije za svoje slike radio i u ulju (Studija sa Save,1909). Svjetlo i boju istraživao i u minucioznim akvarelima (Studije glavice plavog kupusa, 1904; Studija lišća cikle, 1909). Po narudžbi je među ostalim izveo vedute Pogled na Grič i Katedrala u Đakovu 1912 (atrij NSK, danas HDA) te vedute Splita, Dubrovnika, Hvara i Kotora (Dubrovnik, 1927, ulje; Boka kotorska, Marina s Hvara, 1926, skice u ulju) za zavod za reproduciranje slika s Jadrana »Edison-Adrija« u Beogradu. 



Izlagao je samostalno u Zagrebu (1917, 1923), a skupno na Izložbi umjetničkoga društva »Mánes« (Prag 1903), Jugoslavenskoj umjetničkoj izložbi (Beograd 1904, 1912, 1922), izložbama Hrvatskoga društva umjetnosti (Zagreb 1905–06, 1909, 1911, 1913; Osijek 1906), Lade (Sofija 1906, autor postava s Ivekovićem; Zagreb 1908, 1912, 1920; Osijek 1921), Umjetničkoj izložbi salona Ulrich (Osijek 1911), Božićnoj izložbi (Zagreb 1912, 1918–20, 1923), Izložbi hrvatskih umjetnika (Osijek 1916) te Izložbi jugoslavenskih umjetnika (Pariz 1919). Posmrtno su mu priređene samostalne izložbe u Zagrebu (1927–28, 1972, 1987) i Osijeku (1987), a slike izlagane na izložbama Četvrta retrospektivna izložba hrvatske umjetnosti (Zagreb 1934), Pola vijeka hrvatske umjetnosti (Zagreb 1938–39), Slikarstvo i kiparstvo naroda Jugoslavije (Beograd 1946; Zagreb 1947), 60 godina slikarstva i kiparstva u Hrvatskoj (Zagreb 1961), Slikari i kipari članovi razreda za likovne umjetnosti JAZU (Zagreb 1986), Zbirka Bauer (Zagreb 1989), Pejzaž u modernom hrvatskom slikarstvu 1890–1990 (Milano 1991), Hrvatska moderna (Rijeka 1992), Od Babića do Vidovića (Zagreb 1993), Zagreb kak imam te rad (Zagreb 1994), Zbirka Kanižaj (Zagreb 1996), ALU 1907–1997 (Zagreb 1997), 60. obljetnica Galerije starih i novih majstora (Varaždin 1999), Hrvatsko moderno slikarstvo 1880–1945. u privatnim zbirkama (Zagreb 2006), 100 vrhunskih djela hrvatske umjetnosti iz fundusa Narodnog muzeja u Beogradu (Zagreb 2007). Cjelovito istraživši Kovačevićev opus — »izvoran i značajan doprinos hrvatskom pejzažnom slikarstvu« — V. Kružić-Uchytil registrirala je 415 djela od kojih su 228 sačuvana. D. Domjanić posvetio mu je pjesmu Kraj Save (Vienac, 1913).


Galerija     Fundus     Izdvajamo     Preporuka     Biografije     Događanja     Linkovi     Fotke     Kontakt