|
Upravo insistiranje na asocijaciji kao obliku uspostavljanja
odnosa sa svijetom ili, tačnije, obliku njegove transfiguracije predstavlja
okosnicu oko koje Ivan Đurišić gradi vizuelni iskaz. Razumije se da je takvoj
njegovoj potrebi podređena čitava vizuelna aparatura slike zasnovana na dobro
konstruisanoj crtačkoj nervaturi uvučenoj duboko ispod hromatskog sloja, na
širokom, energičnom potezu kontrolisane unutrašnje ekspresije, na kolorističkim
sudarima i dodirivanjima različitih faktura koje se kreću u dijapazonu od
hotimičnog ostavljanja tragova četke na bojenom sloju do promišljenog građenja
enformel strukture čiji je cilj da smiri hromatski prasak u tkivu slike. Iako
djeluje energično i robustno ovo slikarstvo u suštini nosi, u svojim dubokim slojevima,
jednu fino satkanu, dragocjenu lirsku nit koja izražava stvaraočev intimni stav
prema svijetu kojim je okružen, njegovu potrebu za istinskim dodirivanjem
sopstvenog bića sa bićem pejzaža iz kojeg na bjelinu platna iznosi suptilne
lirske treptaje što nastaju u trenucima kada se duboki unutrašnji mir
stvaraočevog bića stopi sa iskonskim mirom prirode.
Ivan Đurišić je umjetnik osobenog senzibiliteta koji stvara
asocijativna i gotovo sasvim apstraktna djela. sa temom apstraktnog pejzaža
iskazujući likovnim elementima, prvenstveno bojom, ličan, intiman doživljaj
prirode u kojoj vlada ono maštovito, sanjarsko, bajkovito. To nijesu predstave
realnih predjela, već sjećanja na ličnu impresiju i emocionalni doživljaj
viđenog. Težeći ka autonomiji slike, a samim tim i većoj umjetničkoj slobodi,
oslobodio je sliku svega suvišnog. Boja gospodari slikom i njome autor pokušava
da riješi čisto estetske probleme. Postupkom svođenja gubi se predmet, ali
asocijacije na viđeno još uvijek postoje, iako je proces njihovog nestajanja
započet. Otuda, u okviru apstraktno slikanog polja prisutni su oblici koji
podsjećaju na drveće, koje je nosilac simboličkog značenja i koje definiše i
objašnjava samu sliku. Boja kao osnovni izražajni element, natopljena je jasnom
svjetlošću. Intenzivan koloristički angažman palete efektnog sastava: crvena,
plava, zelena, ljubičasta, žuta, sa specifičnim pasažima bijele, učinili su
svoje u oblikovnoj transformaciji formi koje se razuđuju u plastičkom sadržaju.
Kompoziciono, bojeni nanosi su grupisani ili razmješteni u odgovarajućem
vertikalnom ritmu kretanja.
Lako se uočava da je sadržaj unutar okvira slike raspoređen
tako da se čini kao da su sadržaj i okvir predviđeni jedan za drugoga. Sve
važno, nalazi se u okviru slike. Svaki smjer dobija svoju opoziciju; svaki
valer, svjetlost, svaka boja svoju protivtežu. Sve je ovdje obrazloženo. Slikar
sve to ovija mekotom oslonjenom na tonskim vrijednostima nijansi, na harmoniji
ali i na obazrivim kontrastima. Sve ove navedene spoznaje određuju slog ovih slika
klasičnim. Elegancija kojom je realizovana kompozicija, njena spontanost,
predstavlja ove slike kao nešto više od naučenog. Do ovako jasnih vizija i
mogućnosti njihovih realizacija mogao je doći samo slikar koji je prevladao u
sebi većinu dilema i predrasuda, na način da je na njima učio, da su mu bile
inicijum u kreaciji.
Rezultat je dekorativnost, cilj svakog rasnog slikara, koja
nije samo naslada oku, melodija, efektna predstava, nego je visoka likovnost, u
najplemenitijem smislu.
Petrica Duletić
istoričar umjetnosti |
