Meštrović, Ivan, hrvatski kipar i arhitekt
(Vrpolje u Slavoniji, 15. VIII. 1883 — South Bend, SAD, 16. I. 1962).


Galerija     Fundus     Izdvajamo     Preporuka     Biografije     Događanja     Linkovi     Fotke     Kontakt



Meštrović, Ivan, hrvatski kipar i arhitekt (Vrpolje u Slavoniji, 15. VIII. 1883 — South Bend, SAD, 16. I. 1962).

 Od djetinjstva rezbario u drvu. Nakon kraćega naukovanja u klesarskoj radionici Pavla Bilinića u Splitu, otišao je u Beč; ondje se isprva školovao kod Otta Königa, potom na Akademiji (1901–06), gdje su mu profesori bili Edmund Hellmer i Hans Bitterlich, a poslije i arhitekt O. Wagner. Na izložbi secesije u Beču 1903. prvi je put javno izložio svoja djela. U europskim muzejima proučavao je egipatsko i asirsko te europsko klasično, srednjovjekovno i renesansno kiparstvo (osobito Michelangelova djela), a u Parizu je upoznao radove suvremenih kipara A. Bourdellea, A. Rodina i A. Maillola. Bio je začetnik i ideolog nacionalno-romantične skupine Medulić (zagovarao je stvaranje umjetnosti nacionalnih obilježja nadahnute junačkim narodnim pjesmama). Za I. svjetskoga rata živio je u emigraciji. Nakon rata vratio se u domovinu i tada je započelo dugo i plodno razdoblje njegove kiparske djelatnosti i pedagoškoga rada (bio je rektor Akademije u Zagrebu, 1923–42); od 1934. član JAZU (danas HAZU). God. 1942. emigrirao u Italiju i Švicarsku, a 1947. u SAD; bio je profesor kiparstva na Sveučilištu u Syracusi, potom od 1955. u South Bendu.






Većina njegovih ranih djela, simbolične tematike, oblikovana je u duhu secesije (Timor Dei, 1905; Izvor života, 1907; Sjećanje, 1908); neka pokazuju impresionističke nemirne površine, nastale pod utjecajem Rodinova naturalizma (Zdenac života, 1905., postavljen ispred zgrade HNK u Zagrebu 1912), a druga, oživljavajući nacionalni mit, postaju stilizirana monumentalna plastika (Kosovski ciklus, 1908–10). U tom je ciklusu ostvario svoja najistaknutija djela (Sjećanje, Velika udovica, Majka, Kraljević Marko). Pred I. svjetski rat napustio je patetičnu epsku stilizaciju izražavajući sve više emotivna stanja, o čemu svjedoče drveni reljefi biblijske tematike izrađeni u kombinaciji arhajskoga, gotičkoga, secesionističkog i ekspresionističkoga stila. Ciklus reljefa s prizorima iz Kristova života (Mojsije, Anđeo I i II, Blagovijest, Rođenje, Oplakivanje, Evanđelist Ivan, Evanđelist Luka, Vječno razapeti, Raspeće, Sv. Jeronim, Skidanje s križa), koje je dovršio tek 1954., nalaze se većim dijelom u kapeli Sv. križa u Kašteletu u Splitu. Potkraj I. svjetskoga rata javili su se vedriji tonovi u djelima na temu figure s glazbalom (Anđeo s frulom, Daleki akordi, Djevojka s lutnjom). U djelima iz 1920-ih i 1930-ih prevladava klasična sastavnica (Žena s violinom, Kontemplacija, serija mramornih ženskih aktova suspregnute čulnosti – Sanjarenje, Plesačica, Žena kraj mora, Psihe, Čekanje). U tom je razdoblju izveo velik broj javnih spomenika snažna plastičnog izraza, naglašena i čitljiva obrisa (Grgur Ninski i Marko Marulić, Split; Andrija Medulić, Andrija Kačić-Miošić i Josip Juraj Strossmayer, Zagreb; Indijanci, Chicago). Posebno mjesto u njegovu opusu zauzimaju portreti u kojima je postigao pronicavu psihologizaciju fizionomije (Tomislav Krizman, 1905;Moja majka, 1909; Ruža Meštrović, 1915; Vladimir Becić, 1928; Johann Wolfgang Goethe, 1932; Olga Meštrović, 1935; Mate Meštrović, 1941).

Djela snažne plastične vrijednosti ostvario je u graditeljsko-kiparskim spomenicima i projektima, uglavnom centralnoga tlocrta (mauzolej obitelji Račić u Cavtatu, 1920–23; mauzolej obitelji Meštrović u Otavicama, 1926–32; Dom likovnih umjetnika u Zagrebu, 1934–38; Spomenik neznanom junaku na Avali, Beograd, 1938). Projektirao je također spomen-crkvu kralja Zvonimira u Biskupiji kraj Knina, nadahnutu starohrvatskim crkvicama (1938), i reprezentativnu obiteljsku palaču (1931–39), danas Galerija Ivana Meštrovića, te obnovio stari Kaštelet ili Crikvine (1937–41) u Splitu. Galerija čuva i u stalnom postavu izlaže većinu njegovih djela, a s parkom skulptura čini jedinstvenu cjelinu; obnovljena je i s novim postavom otvorena za javnost 1998.

Nakon 1945. prevladavaju biblijske teme i portreti; tada je nastalo još nekoliko njegovih značajnijih radova, među kojima se ističu Rimska Pietà (1942–46) te Job, Atlantida i Perzefona (1946).

Njegov izniman kiparski talent očituje se u lirskoj i dramskoj ekspresiji ljudskoga tijela, što ga svrstava među istaknute osobnosti svjetske umjetnosti prve polovice XX. st. i nesumnjivo među najistaknutije hrvatske umjetnike čije je djelo u svoje doba doživjelo svjetska priznanja. Snažno je utjecao na suvremenike; njegovi najdosljedniji sljedbenici bili su T. Rosandić, M. Studin i D. Penić, a pod njegovim su utjecajem stvarali F. Cota, J. Turkalj, F. Kršinić i L. Lozica. Slikao je u ulju (Moja mati, 1911), pisao eseje (Moji razgovori s Michelangelom, 1926), memoare o javnome i političkom životu svojega doba (Uspomene na političke ljude i događaje, 1969) i pripovijetke (Ludi Mile, 1970).

God. 1952. poklonio je hrvatskom narodu Galeriju i Kaštelet u Splitu, Atelijer Meštrović u Zagrebu i obiteljsku grobnicu, crkvicu Presvetog Otkupitelja u Otavicama (u kojoj je po vlastitoj želji pokopan). God. 1991. kiparova je darovnica utemeljena kao »Fundacija Ivana Meštrovića, Zagreb, Split, Otavice«.



Galerija     Fundus     Izdvajamo     Preporuka     Biografije     Događanja     Linkovi     Fotke     Kontakt