OSKAR HERMAN, (Zagreb, 17.3.1886 — Zagreb, 18.1.1974)


Galerija     Fundus     Izdvajamo     Preporuka     Biografije     Događanja     Linkovi     Kontakt




Oskar Herman je bio jedan od četvorice slikara koji su pripadali takozvanom munchenskom krugu hrvatskih slikara. Oni su se umjetnički školovali u Munchenu između 1905. i 1910. godine. Ostali pripadnici munchenske škole bili su Josip Racić, Miroslav Kraljević i Vladimir Becić. Herman je bio samozatajan umjetnik koji je samotnjački krenuo novim umjetničkim stazama moderne. Osobni mu je izbor bio izbjeći umjetnički hod utabanim stazama modernosti i ne pustiti se suvremenom trendu. Ipak aktivno je živio svoju suvremenost istražujući neprestance nove mogućnosti vlastitoga izraza. Zato u početku, kada se počelo govoriti o munchenskom krugu kao svojevrsnoj školi i znaku raspoznavanja, nije bio prepoznat i prihvaćen kao ravnopravan član te '' umjetničke grupacije''. Danas, nakon različitih stručnih i teoretskih obrazloženja nitko ne dvoji o Hermanovoj pripadnosti munchenskom krugu. Današnja kritika drži da je ''Herman zasigurno jedna od najjačih slikarskih osobnosti koje je ova sredina iznjedrila''. .



Akvarel »Ribar« Oskara Hermana iz 1919. jedna je od najčudnijih slika u povijesti slikarstva. Snužden muškarac na koljenima drži mrtvo riblje tijelo na kojemu se ističe veliko, gotovo ljudsko oko puno tuge. Bez sumnje, čovjek i životinja zatvoreni su u istom krugu života i neizbježne smrti. Duboki melankolik čiji opus odiše teškom sjetom, prvi hrvatski »münchenovac«, Oskar Herman (1886–1974.) u domaćoj sredini bio je kasno prihvaćen. Nakon zapažene prošlogodišnje retrospektive u postavu Zdenka Rusa, tek danas iz mraka arhiva kustosica Gliptoteke Lidija Roje Depolo podastire zagrebačkoj publici i nepoznate Hermanove crteže, od kojih je većina iz münchenskog razdoblja (1906. do 1933.). Ne samo da su Hermanove izložbe u Zagrebu 1908. i 1934. ostale bez odjeka (slikar je punu afirmaciju i ozbiljne analize doživio gotovo pred kraj života), već su i ovi nepoznati i naknadno pronađeni crteži (na temelju kojih se uvijek može doznati mnogo o genezi stila) godine 1952. proglašeni »bezvrijednim materijalom«. Kako ističe Lidija Roje Depolo, upravo se po tim radovima mogu rekonstruirati gotovo sve Hermanove faze od najranijih studija u crvenoj kredi (1906–1908.) sa studija u Münchenu, preko crteža iz 1911–1914. na kojima crta prizore iz svojih »osobnih legendi«, radova nastalih pod utjecajem starih majstora, ćutilnih aktova, pa sve do crteža iz zagrebačke faze (od 1934. do kraja 40-ih) i progonstva u Italiji. Poseban su kuriozitet očuvani akvareli koji su se godinama smatrali izgubljenima. Od studentskih radova dojmljivi su »Studija ženske glave« i »Studija muškog akta«, dok onoga tragičnog Hermana otkrivamo u strašnom crtežu »Kompozicija sa psom i mrtvom ženom« — morbidan prizor u kojemu pas liže krv pored leša, a koju je veliki poznavatelj Hermanova opusa Boris Kelemen vezao uz glasovitu sliku »San«. Iz vremena kada se Herman upoznao s djelom uglednog münchenskog povjesničara umjetnosti Juliusa Meiera Graefea i njegovu estetiku »čiste vidljivosti«, nastali su prekrasni crteži ugljenom »Zagrljaj«, »Par« i »Žene pokraj rijeke« nastali pod utjecajem Giorgonea, Tintoretta i Palme Vechija. Posebno je važan akvarel »Hesperida« iz 1919. kada je Herman pod utjecajem Graefea kopirao radove Hansa von Maréesa, koji će utjecati na mladoga Hermana svojim pastoralnim temama. Iznenađenje ove izložbe su akvareli jakih, blistavih i snažnih boja iz kojih će se s vremenom razviti Hermanov ekspresionistički kolorizam. Vedrinom i frivolnošću pak odišu crteži »Ležeći ženski akt s voćem« (1920–1922.) i »Dva ženska akta u prirodi«. Lidija Roje Depolo naglašava i vrijednost akvarela »Ljudi s konjem u šumi« nastalog 1925. — kao »autorovu viziju budućih progona i užasa«. To je čudan i mračan rad u kojem Herman slika skupinu odjevenih muškaraca s konjem u šumi pod snijegom. U prednjem planu lik je bradatog muškarca s šalom za kojega kustosica drži da je rabin »koji nijemo gleda i kao da sluti što će se dogoditi«. Iz kasnijeg vremena vrijedi pogledati crteže svakodnevice nastale po povratku u Zagreb (1934.), kroki »Pismo«, »Obitelj« iz 1944. i poslijeratni »Ženski lik u zvonolikoj haljini« nalik na slikarevu suprugu Miru Herman. Svakako, rijetka izložbena poslastica u kojoj se razotkriva sva duboka tuga Oskara Hermana — jednoga od najvećih slikara prošlog stoljeća.

Marina Tenžera




Galerija     Fundus     Izdvajamo     Preporuka     Biografije     Događanja     Linkovi     Kontakt