PETAR HRANUELLI (1975.)


Galerija     Fundus     Izdvajamo     Preporuka     Biografije     Događanja     Linkovi     Kontakt


PETAR HRANUELLI, rođen u Supetru (27.12.1975.), a do 1994. godine živi u Postirama na otoku Braču. Izlaže od 1994. godine na 43 samostalnih i 85 skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Dobitnik je nekoliko nagrada i priznanja. O njegovom umjetničkom radu pisali su istaknuti likovni kritičari: Nikola Albaneže, Nikolina Mahović, Stanko Špoljarić, Rašeljka Bilić, Romina Peritz, Davorin Vujičić, Draženka Jalšić Ernečić , Snježana Kauzlarić, Romana Tekić, Kristina Tamara Franić,... Djela mu se nalaze u javnim i privatnim zbirkama ( Hrvatska, Slovenija, Njemačka, Nizozemska, Italija, Austrija, Srbija, Turska, Engleska, Španjolska, Kalifornija, Čile,... ) Član je HDLU-a  od 2006. godine. Živi i stvara u Zagrebu i Rasoji.


Anđeo ljubavi
Anđeo ljubavi
Anđeo titravih krila i Ponos
Anđeo titravih krila i Ponos
Anđeo Velebitski
Anđeo Velebitski
Borba s vjetrom
Borba s vjetrom
Čekala je...
Čekala je...
Dama
Dama
Direktorica
Direktorica
Djevojka s palže
Djevojka s palže
Hopa-cupa
Hopa-cupa
Idemo
Idemo
Klizačica
Klizačica
Ko to mene geda
Ko to mene geda
Ma nemoj
Ma nemoj
Majka
Majka
Majka i dijete
Majka i dijete
Mala je pala
Mala je pala
Mali motorin
Mali motorin
Mother Russia
Mother Russia
Pala na kušin
Pala na kušin
Plesačica
Plesačica
Sloboda
Sloboda
Trkačica II
Trkačica II
Umorna
Umorna
Venera
Venera
Venera
Venera
Venera
Venera
Venera ili jaje...?
Venera ili jaje...?


"Život Venere"

Petar Hranuelli godinama u svojim skulpturama razrađuje temu Venera koje su s vremenom postale i njegov zaštitini znak. Klešući ih u mramoru, ili svom omiljenom materijalu bračkom kamenu, razrađivao ih je u najrazličitijim varijacijama, uvijek naglašavajući njihove zaobljene, senzualne oblike. Više ili manje apstrahirajući formu, Hranuelli je u ciklusom Venera dao hommage svojoj nepresušnoj inspiraciji — Willendorfkoj Veneri, ali i nekim umjetnicima poput Constantina Brancusija čije je djelo čvrsta točka uporišta svih njegovih skulptura bilo da se radi o Venerama, Anđelima, Katedralama...
Kao i čuvena prethistorijska Venera tako i ona koju kleše Hranuelli ima u sebi nešto iskonsko što ju čini privlačnom. Savršena na neki način u svom svojem nesavršenstvu, Hranuellijeva Venera je u jednom trenutku počela živjeti nekim svojim životom — od statične, zatvorene mase, postupno se oslobođala i iskoračila svojim volumenom i pokretom u prostor. A kad se činilo da je temu Venera do kraja iscrpio, Hranuelli je zaokrenuo smjer pristupivši joj s dozom humora, poigravajući se s njom i ironizirajući svaku mogućnost da sebe i ono što radi predstavi na pretenciozan način. Venera u Hranuellijevoj novoj interpretaciji postaje lik u vlastitom univerzumu. Ona se vozi na romobilu i motoru te postaje dio priče koja se tek treba ispričati. 

Romina Peritz
Galerija Buljat, 2–11. studeni 2013. 
-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------


Male forme koje obrađuje Petar Hranuelli sinonim su za finoću, duhovitost, svježinu i dopadljivost. on je još jedan izdanak bračke klesarske škole koji uistinu znalački pristupa raznim vrstama kamena. Često poseže za stilizacijama ženskog akta, a osobito zanimljivo kombinira mramor i granit. 

Davorin Vujčić
GLIPTOTEKA , Zagreb 2011. 
"Skulptura u kamenu od 1991–2011." 


Petar Hranuelli,  Bura,  2017., boksit-lički kamen, 18×18×7cm


Revni klesar i nevjerne Venere

Kako prići figurinama Petra Hranuellija, kako što potpunije doživjeti te ženske aktove, konvencionalno nazvane Venerama?

Osim na uobičajeno kretanje oko objekta, kretanje koje stvara oblike u vizuelnom iskustvu, pozvani smo također da ih okrećemo na dlanu. Da pored promatrača budemo i mjeritelji obujma i njegovatelji površina. Osijetljivim jagodicama prstiju i toplim dlanom obgrljujemo tijela koja uzvraćaju svojom prilagodljivošću i podatnošću. Uzajamno se epiderme tkiva i kamena uvjetuju svojstvenom im taktilnošću. Tako su ti stari oblici-stari po iskonskom prisustvu u čovjekovu stvaralaštvu-uvijek novi ako ih neprestano obogaćuju novi pogledi i dodiri.

Doista, koliko aktova toliko raznovrsnih položaja. Bez ikakve shematičnosti i bez krute egzaktnosti, a samo s osjetilnom gipkošću skromnih plastika u kojima jepomirena suprotstavljenost elementarnog materijala i osmišljenost oblikovanja, Petar stvara tijela osobitih mjera i proporcija. Simetrija je tu izlišna, ali unatoč slobodnom rasporedu masa ili ponekoj snažnijoj torziji, ova torza ipak ne prkose prirodi. Njihova lakoća volumena rezultat je naročita spoja organskih i ujedno apstraktnih formi. U formalnom pogledu te ženske korpuse možemo shvatiti kao sjecišta tokova, kao njihovo nabreklo čvorište, odnosno kao ishodišnu točku daljnjeg razvijanja tih silnica.

Hranuellijeve Venere, te skulpture dlana ( poneka i momačke podlaktice ili djevojačkog krila ), vesele i pune snage, vedre poput jutarnjeg svjetla, životne su i bremenite-pružaju nam se privlačeći namjernika, otvaruju svoju intimu u snažnom plodonosnom ritmu. Ne preostaje nam nego popratiti, likovno pročitati,tu potpunu integraciju njihovih tijela u prostoru osvojenom rastom,stasom i dinamičkimokretom. Oblik je svakako podčinjen materijalu ( tek ponegdje uočavamo suzdržano naneseni pigment ) do stupnja da govorimo o prirodnosti oblika-oblutka; kao da ih je oformila abrazivnost prirodnih sila. Nešto izražajnija prisutnost djelovanja ruke nalazi se na jednoliko i oporo ornamentiranim površinama.

Stilizacijom statue poprimaju karakter simbola,kao da zadobivaju ponešto od božanskih prerogativa. Njihove tipske značajke neizbježno ih povezuju s prethistorijskim Venerama, s magijskim figurama plodnosti. "Sva je u jednoj loptastoj okruglini" — reći će pisac za Willendorfsku Veneru koja je svojom veličinom ( 11 cm) i kompaktnošću drevna sestra malih Hranuellijevih Venera; tek su ove potonje usvojile i nesputani plesni pokret juvenilne napetosti.

Nikola Albaneže
2005. Galerija Arho, Zagreb

Petar Hranuelli, Gimnastičarka, 2016., mramor,  20×12×8cm



Skulpture raširenog dlana

Anđeli, meleki, leptirice, namiguše, krilate majke, žene, ljepotice, ljubavnice i nevjernice, putene magijske figurice plodnosti i obilja iz pradavne prošlosti, oblikovane u kamenu plemenite strukture, kipara Petra Hranuellija zaokupljaju na više razina i načina. Hranuelli, prije svega, kao kipar zaokupljen je ljepotom oblika, putenošću i podatnošću materijala i materije. S druge strane uživa u negiranju tvrdoće kamena, spoznaji i duhovnosti nevelikih ženskih figurica koje ispunjavaju rašireni dlan i pozivaju nas na dijalog s kamenom, kao što nas i sam Hranuelli poziva da zajedno s njim putujemo njegovim kiparskim iskustvom. Poziva nas da osjetimo težinu i dodir obrađenog hladnog kamena, držimo ga u raširenim dlanovima, dodirujemo sjajne i napete zatvorene površine koje osjetljivim jagodicama prstiju pružaju zadovoljstvo i uživanje pri dodirima kamene površine, uranjanje u dubinu intuitivnog i emocionalnog svijeta spoznaje.

Prije svega, studije su to nagih ženskih tijela, male kamene plastike u kojima Petar Hranuelli u kamenu oblikuje figuru, zaustavlja pokret i iskorak u prostor. Stilizirani ženski akt kao vječna kiparska tema i inspiracija Hranuelliju je istovremeno izazov i izgovor. Izazov oblikovanja jasnih, zatvorenih kiparskih oblika u kojima se smjenjuju fina stilizacija apstrahirajućih formi svedenih na razinu arhetipa, prastari antropomorfni simboli i suvremena duhovitost namjeno zaustavljenog netipičnog i nespretnog pokreta u trenutku u kojem igra oblicima i volumenima zaigranog umjetnika čine sretnim i zabavljaju ga. Zaobljene i senzualne, pune i debele, oble i putene, bujnih bokova i velikih grudi, prignute i propete, zaustavljene u koraku, pokretu ili plesu, sa krilima umjesto glave i lica, vesele i vedre, pune snage i života, Hranuellijeve su namiguše njegovi mali anđeli s dlana koji poput riječnih oblutaka nose svoje zapise pisane u kamenu, ispunjene poštovanjem umjetnika prema materijalu. Proces klesanja, brušenja i poliranja svojih malih bokatih golih teta Petar Hranuelli pretvorio je u igru umjetnika koja je istovremeno i ritual, pradavni sveti čin u kojem iz kamena oslobađa mistična mala bića koja su u njemu bila zarobljena sve do susreta s rukom kipara. U tom trenutku Hranuelli se igra stvoritelja, no istovremeno ostaje bogobojazno biće puno strahopoštovanja prema energiji zemlje zatočenoj u srcu kamena.

Istovremeno, Hranuellijeve male kiparske forme izgovor su za krajnje osobne, intimne razgovore između umjetnika i materijala, jer kamen Petru Hranuelliju nije samo slučajno odabrana materija u kojoj ostvaruje vlastitu ideju. Hranuelli oblikuje u bračkom kamenu, najfinijem crnom granitu i bijelom bračkom mramoru, u plemenitom mramoru iz Carrare traži nježno sive niti vodilje i žile u kojima pronalazi otkucaje bila, kojeg isto tako pronalazi u slučajno nađenom kamenju sa velebitskih gora i ličkih gudura, gustom velebitskom vapnencu smeđesive boje prošaranom bjeličastim i crvenkastim žilicama ili ličkom kamenu sivcu, ali i u litotamnijskom vapnencu litavcu iz kamenoloma Bizek sa obližnje Medvednice. Kiparski majstor Petar Hranuelli u kamenu traži dušu, osluškuje duh i dušu kamena te vodi nijeme i duge razgovore u kojima kamen progovara praiskonskim jezikom Majke Zemlje, najstarijim jezikom stvaranja i oblikovanja, jezikom kojim su u pradavna vremena govorili stari bogovi i demijurzi. Hranuelli je nadasve uspješno oslobodio oblik zarobljen i utopljen u kamen, pri čemu parafraziranje Aristotela nije bogohulno pretjerivanje, zato što je Hranuelli doista, uzastopnim udarcima u površinu kamena, čas snažnim i jakim, a potom opreznim, mekim i laganim, oslobodio svoje male krilate bucke odstranivši suvišnu vanjsku kamenu oblogu. Klesanjem kamena, odlamanjem i oduzimanjem ostvario je volumen i prostor koji su u svom prožimanju i sažimanju na površinu izvukli davno zarobljene oblike, što samom procesu stvaranja daje vid obrednog plesa s kamenom, igru oslobađanja oblika, pokreta i priča zatočenih u samo srce kamena. Figurice Petra Hranuellija mogu se osjetiti, odvagati, odmjeriti i pročitati dodirom ruke, a svakim pomakom motrišta mijenjaju nebrojeno mnogo kompozicija i pokreta. Ovisno o kutu gledanja figurice osvajaju nevelik prostor oko sebe i igraju vilinsku igru zavođenja.

Kiparska duša Petra Hranuellija je stara. Drevna i puna mudrosti i poštovanja prema materijalu i materiji. Umijeću i znanju. Obliku i ideji preuzetoj iz nasljeđa predaka što su na samom početku stvaranja antropomorfnih oblika zaustavljali vrijeme i pokret. Strpljivošću prvih srednjeeuropskih hominida i paleolitskih umjetnika Hranuelli u šamanskom ritualu lomljenja, brušenja i poliranja kamene površine oslobađa figurice svjetlosti pune snage i života što prkose novim tehnologijama i brzim rješenjima. U nesvjesnom mehanizmu preživljavanja Hranuelli poseže za kamenom, živom materijom koja progovara, sluša i poput Duha svetog govori svim jezicima svijeta, najstarijim jezikom Majke Zemlje, titrajima i zračenjima atoma i subatoma što umjetnika čine prvim do demijurga, izvlače na površinu i spašavaju ga od utapanja u osrednjosti, dosjetkama, umjetnosti trenutka i destrukcije, čineći ga tako umjetnikom svijetle strane stvaranja dobre (i vječne) umjetnosti.

Petar Hranuelli još uvijek traga za kamenom mudrosti, oslobađa tragove života zarobljene u kamenu, njegov duh i dušu, individualnost i besmrtnost, naglašava važnost misterija stvaranja, oblikovanja i nastajanja, vezu između zemlje i neba, materije i duha, što u sinergiji stvaranja kamenu udišu misterij života. 

Draženka Jalšić Ernečić, Koprivnica, 03.05.2014.

------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------



Svevremenska vitalnost

Duhovita nota u ostvarenjima Petra Hranuellija prisutna je od početaka njegova umjetničkog rada. Kako se ne nasmiješiti Veneri na motorinu ili Anđelu na klupi koji, ponekad, može zasjesti na ljuljačku pa ispod neke krošnje i osvijetljen mjesečinom razveseljavati namjernike? A Petrovi su anđeli zapravo prerušene Venere. S dodatkom malenih krila. Za njihova korpulentna tijela to su tek krilca, ali kao da bi — lako nam je zamisliti — i bez njih sva ta ženska bića (premda tobože inkognito prisutna kao Anđeo X) — tako zaobljena, punašna i meka — mogla poletjeti. Uostalom, zar ona nisu već i doletjela u mašti koja je u Petrovim rukama iznašla svoje zahvalno oruđe za utjelovljenje snova?
Taj dojam fizičke lakoće postaje metafora duševne lakoće, opuštenog pristupa životu u kojemu se sve što se prikazuje donosi u svome optimalnom stanju, na vrhuncu životne moći i jedrine, kako nam je predočen Bik u pokretu čiji uvjerljivi napon snage nije sapet nikakvim grčem niti naprezanjem. U sasvim spokojnom i hedonističkom ključu valja pristupiti i Bull Rideru. Kao iskazu vitalnog obilja zbog čega Hranuellija doživljavam kao osobitog tvorca isklesanih panegirika i ditiramba čime slavi veličajnost prirode, radosno slavlje postojanja.
Pa i kada epiderma njegovih bića — primjerice u Velebitske Venere — nije napeta, nego izbrazdana poput presjeka geoloških slojeva, i tada je to tek ornament, nipošto bilo kakvo tragički intonirano očitovanje čovjekove egzistencije. Dakako, umije se Hranuelli poigrati i izrazitije reduciranim, odnosno apstraktnijim formama kao u primjerima Figure I ili Anđela u poletu. Premda su i to radovi nadasve intrigantnoga koncepta i dojmljive izvedbe, naglašenije modernistička po svome karakteru, autorova duboka vokacija uvijek ga iznova odvuče — na sreću i zadovoljstvo zahvalnih promatrača i uživatelja erotskoga plasticiteta — u smjeru arkadijske pjesme i beskonačne plodonosnosti.

Nikola Albaneže, 
30.4.2014. Galerija Zilik, Karlovac



Petar Hranuelli, Venera na krevetu, 2016., kamen, 11×18×15cm



VENERE !

Da li nam sam naziv skulpture govori o prirodi radova koje ćemo vidjeti? Da li nam time umjetnik određuje viđeno ili nam samo daje određene asocijacije?
Zašto Venera, zašto ne ljubavnica ili naprosto žena?

Sama skulptura nastaje oblikovanjem volumena. Volumen skulpture doživljavamo ne samo vizualno već i taktilno. Njegovim oblikovanjem umjetnik oblikuje i prostor. Glavni i jedini materijal sa kojim Petar Hranuelli stvara svoje skulpture je kamen, materijal koji ga neraskidivo veže sa porijeklom. Kao kipar i umjetnik formirao se na otoku Braču, mjestu bogate kamenoklesarske tradicije i time za njega odnos prema kamenu ima posebno značenje i čini osobnu prapovijest kao smisao postojanja.

Tematski se okreće vječnom motivu žene/Venere. Podrijetlo je teme u tradiciji, ali način njegove realizacije čini izraz suvremenog. Njegove na prvi pogled
statične kompozicije pažljivim promatranjem i uživljavanjem otkrivaju struju života i energiju koje traju i ponavljaju se. Same figure svojim izrazom tijela pokazuju svoja raspoloženja, jer govor tijela je ovdje primaran. Glave kao neodvojivi vid jedne ljudske, iako u ovom slučaju stilizirane forme, ovdje ne postoje, umjetniku nisu primarne. Skulpture su u potpunosti apersonalne, no samim time nisu nam daleke. Svojom mekoćom boje kao da nas „zovu“ da im se
približimo, dotaknemo i saznamo što nam nude.

Zaokuplja nas i sama površina kamena sa kojom se umjetnik poigrava i istovremeno iskorištava njegova strukturalna svojstva kako bi negirao tvrdoću. Ne postoje pravila, samo umjetnik i djetlo. Odnos kipara prema kamenu zapravo je posebno poglavlje, on mu nije samo odabrani materijal nego ponajprije sinonim za spoznaju kiparstva. Njegove skulpture su istkane kako od tvarnih tako i od materijalno neopipljivih elemenata praznina i sjena, koje im daju naročitu izražajnost, dinamiku i metaforičnost. Umjetnik nije išao u megalomaniju, on ostaje u svom mjerilu, u kojem se u krajnjoj liniji i osjeća najugodnije.
Ono što je svojstveno Hranuellijevim radovima je čistoća i jasnost. On ne teži filozofijama i metafizičkom doživljaju svojih skulptura. On traži i teži onom primarnom i možda najprihvatljivijem doživljaju jednostavnosti. Ponekad je upravo to najteže postići. U tome se nalazi puna ljepota njegovih radova. Petar Hranuelli kao mladi umjetnik svoja nam razmišljanja uspijeva prenijeti na topao i profinjen način čime dokazuje da je uspio dočarati samu svoju prirodu.


Nikolina Mahović
„Venere“ GALERIJA PRICA, 2008.

SAMOBOR







Galerija     Fundus     Izdvajamo     Preporuka     Biografije     Događanja     Linkovi     Kontakt