Joško Eterović (1943.)


Galerija     Fundus     Izdvajamo     Preporuka     Biografije     Događanja     Linkovi     Kontakt



Joško Eterović,  rođen je 1943. godine u Splitu. Do 1957. živio je u Pučišćima na otoku Braču. Od 1957. do 1969. godine u Rijeci (gdje je završio Sušačku gimnaziju) i djelomično u Zagrebu, a od 1969. do 1977. u Parizu. Od 1977. godine do danas živi i radi u Zagrebu, Rijeci, Povljima i Parizu. Samostalno je počeo izlagati od 1970. godine (prva samostalna izložba u pariškoj Galerie de Beaune, 1970). Izlagao je na stotinjak skupnih i samostalnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Djela mu se nalaze u brojnim javnim i privatnim zbirkama.




CIKLUSI PREKINUTA LINIJA (1970.), KVADRAT (1975.), VRIJEME I GRADNJA (1978.), TOK VRPCE (1982.), NOVOPOENTILIZAM (1985.), SOL INVICTUS (1986.)

Slikarski, a zapravo i cjelokupni opus Joška Eterovića mogao bi se promatrati u dva segmenta: rani počinje djelima iz sedamdesetih godina koja su najcjelovitije prikazana na prvoj velikoj izložbi u Umjetničkome paviljonu u Zagrebu 1978. godine, a drugi dio pripada radovima nastalim nakon 2000. godine. Eterović je već na početku otkrio sve bitne osobine svoje umjetnosti: geometrijsku strogost, apstrakciju te sklonost redukcionizmu — osobine koje će povremeno propitivati, ali koje nikada neće i napuštati. On se već na početku (rane 70-te) javlja slikama i objektima koji isključuju svaku predmetnu, svaku opisnu, svaku simboličku komponentu. Eterović svoje prve izložbe, pa i svoju formaciju, ima izvan hrvatske umjetničke scene. 

On se javlja u Parizu početkom sedamdesetih, tu počinje sustavno izlagati i upravo ga ta činjenica distancira od buduće matične sredine, dakle hrvatske umjetnosti u koju će se do kraja uklopiti i postati njezinim protagonistom tek nakon izložbe u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu 1978. godine. U 70-im će otkriće američkog slikarstva postslikarske apstrakcije snažno djelovati na razvoj dotadašnjeg Eterovićeva geometrijskog slikarstva. Boja, sabijena u pravilne geometrijske plošnine precizno raspoređene na podlozi, afirmira svoju čistoću i monolitnost, ona ne samo da potencira plošnu prirodu slike, već ne odaje nikakvu emocionalnu i uopće subjektivnu nazočnost umjetnika unutar slikanog polja. Potezi se boje nanose na platno minucioznim pomacima kista tako da jedan urasta u drugi bez šavova, bez trzaja koji bi odao bilo kakvo umjetnikovo uzbuđenje i u konačnici se bojane površine doimaju upravo anonimnima. Taj slikani sloj usporedan je s temeljnim, nultim slojem slike — njezinom podlogom. Iako od početaka djeluje kao apstraktni geometrijski slikar, već tada predlaže nešto novo. U njegovim prvim djelima, uključujući i ona najmanja, postoje pukotine, naznake neravnoteže.Usporedno sa slikama nastajala je i skulptura, trodimenzionalni objekti kojima je Eterović u prostoru razrađivao i dalje promišljao načela vlastitoga slikarstva. Tako će u drugoj polovici 70-ih razvijati prostorna istraživanja u strogo geometrijski konstruiranim drvenim objektima — „blind ramama“, omekšanim slikarskom obradom površina — ciklus Kvadrat (1975). Nastavit će ih u u brojnim objektima zasnovanim na serijskoj gradnji primarnog geometrijskog oblika (šuplje) kocke, (ciklus Izvor 1977–1982.) što u različitim varijantama kontinuira do danas. Razlikuju se po kolorističkom tretmanu površine i elementima koje umeće u njihovu šupljinu. Eterović stvara poentilistički inventar šara koje se istežu poljem slike i koje obavijaju slike i trodimenzionalne objekte. Iako je geometrija i ovdje ostala trajni zalog slikarova svijeta, njezinu strogost i jasnoću nastoji se neutralizirati. Te vitičaste, vrpčaste šare koje se katkad javljaju u gustim nakupinama i stvaraju optički žive plohe, drugi puta slobodnim i nesputanim putanjama kreću u osvajanje podloge, odišu potpuno novim senzibilitetom (Ciklusi Tok vrpce, Novopoentilizam, Sol Invictus). Pretjerano estetiziranje, bujajući rast jednog neukrotivog i iznenada otkrivenog vitalizma, mogle bi biti opće značajke ovih Eterovićevih radova. Ova eksplozija boje odraz je općih pojava u slikarstvu toga vremena. Naime, kraj 70-ih i početak 80-ih godina 20. stoljeća u umjetnosti je obilježen velikom obnovom slikarskih poetika, povratkom figure, uživanjem u slikanju te inzistiranjem na izravnom slikarskom činu. Uz postojeće geometrijsko i vitalističko načelo, kod Eterovića se pojavljuje i težnja za oblikovanjem organske forme. Inicijaciju tog procesa možemo pratiti u nastanku objekata Adama i Eve iz 1982. godine, s naglašenim spolnim aluzivnim nabojem. Sljedeći primjer organike prepoznajemo u serijama polikromnih glava nastalih 1985. godine (ciklus Sol invictus). Tenzija 1,2 iz 1986. primjer je ispitivanja različite kvalitete volumena — kugle (zbijene, kondenzirane energije) i izduljena vretenasta oblika (s tendencijom rasta i protezanja) koji će mu postati osobito omiljen pa se javlja u različitim veličinama i oživljen različitim bojama koje nanosi u točkastim tragovima.  

Amblematski rezultat njegovih plastičnih istraživanja iz 80-ih predstavlja  instalacija Tajanstvenik (1986–1987.), rad koji je sintetizirao skulpturalno, slikarsko i arhitektonsko, apstraktno geometrijsko i organsko, te koji i danas aktivira široko polje značenja. Ovo je najsloženije do tada izvedeno Eterovićevo djelo i završetak jednog pola njegova interesa na području istraživanja plastičkog izraza.

 

CIKLUS KAMENOLOM (1990–1996.)

Ono što povezuje djela koja nastaju tijekom devedesetih (slike, skulpture, objekti, crteži) je zajednički naziv: Kamenolom. Zna li se pritom da je umjetnik svojim podrijetlom i svojim životom vezan za Dalmaciju, za otok Brač, tada i ime njegovih radova dobiva sasvim jasne konotacije. Brač je otok kamena i kamenoloma pa se tim ciklusom umjetnik implicitno okreće svom zavičaju. Zajednička i kohezijska oznaka tih radova je naglašena prisutnost geometrije, pravilni rasteri koji prizivaju klesanje pravilnih blokova bračkog kamena. On gradi svoje slike, pa tako i objekte/skulpture optičkim uslojavanjem: ispod gornjeg, precizno iscrtanog ritmiziranog rastera otkriva se prostor čija se protežnost tek naslućuje. Na svojim velikim okomitim plohama poigrava se reljefom, materijom. Te slike odlikuje sustavna aplikacija na višebojne podloge ekrana podijeljenog na mnoštvo kockica. Počevši od prvih platna, sloj materije koji zauzima prvi plan zaklanja ono što ipak izlazi pred oči: prisutnost monokroma koji se želi jedino obnoviti, «prevladati» sve dok ne obuzme prostor. Slike, kao N4, strože su, minimalističke i najviše su naglašavale utjecaj materije koju će usmjeriti na tom putu. Eterović će sada materijalizirati boju, zamijeniti je samo teksturom. Kvadriptisi se predstavljaju uvijek u jednakom slijedu: hrapava pločica izrezana pod pravim kutom (u mnoštvo kockica) — glatka homogena pločica — hrapava homogena pločica — glatka pločica izrezana pod pravim kutom; jednostavnu koncepciju čine odnosi površina unutar estetske cjeline.

Tijekom rada na djelima iz ciklusa Kamenolom, osjetio je nezadovoljstvo tehničkim mogućnostima klasične boje. Počeo je eksperimentirati sa suvremenim materijalima i u nekoliko poliptiha iz 1991. prvi je put upotrijebio kemijski modificirane akrilne gelove koji ne postoje u industrijskoj proizvodnji boja. Mnogo je puta istaknuo da je u sebi prepoznao imperativnu potrebu za upotrebom materijala koji odgovaraju duhu današnjeg vremena te da mu se čini da plastika u potpunosti odgovara senzibilitetu novoga tisućljeća. Nova estetika materijala odrazit će se na novoj estetskoj kvaliteti radova, a u skulpturi i slikarstvu to će dovesti do posve novih vizualnih sklopova. Prisutan je i veći udio slučaja u nastanku djela, što je izravna posljedica promjene tehnologije rada. Do tada dominirajuće geometrijsko načelo potiskuje uvođenjem organskog, vitalističkog načela.

 

CIKLUS ZAKRIVLJENA RAVNINA (1997.) 

Nakon nepune dvije godine od zatvaranja ciklusa Kamenolom, odlučio je koristiti veoma izdužen pravokutni format ograničene visine koji je podsjećao na donji dio oltarnih slika. Neke od tih vrlo izduženih slika podsjećaju na njegova djela iz sedamdesetih godina i tadašnju sklonost da površinu platna obilježi okomicama — linijama ili vrpcama koje pak asociraju na djela Barnetta Newmana, autora koji ga je nadahnuo na početku stvaralaštva. Od tog početnog iskustva koje je načelo nepovezanosti dovelo do vrhunca, Eterović je zadržao pojednostavljen kompozicijski model temeljen na odvojenim posve oprečnim masama. Raspoređujući na fluorescentne podloge neobične organske oblike, istaknute vrlo aktivnim materijama kojima su prilično odgovarale geometrijske konfiguracije, uspio je postići veoma osebujnu dijalektičku napetost. Već se ovdje može uočiti povlašten status koji dodjeljuje organskome. Neki veliki učitelji moderne umjetnosti nisu se pri pokušaju skoka u apstrakciju nikada uspjeli osloboditi materijalne stvarnosti. Joško Eterović, pak, kao apstraktni geometrijski slikar, posuđuje danas iz te materijalne stvarnosti potencijalnu formu, pa makar i transponiranu ili čak šifriranu. Taj novi smjer koji je izgledao tako iznenadan, ipak ima prethodnike. Primjere tog iskušenja možemo pronaći u njegovoj skulpturiAdam i Eva iz 1982. te u seriji višebojnih glava iz ciklusa Sol invictus (1985). Te slike, ma kako međusobno različite, ipak funkcioniraju na jednak način — izražavaju istu želju, jer je cilj u obliku jasne, bipolarne sheme, pokazati sukob dvaju svjetova, dvaju gotovo posve različitih entiteta. Ta se slikarska strategija, za one koji poznaju Eterovićev rad, pokazuje uistinu pregnantnom u njegovu djelu. Upravo pomoću tog tipa «sukoba» i izraženih antagonizama on velikim dijelom stvara dinamiku svojih slika. 

Za Formule - slike koje označava slovima S(F), a koje katkad nalikuju maketama, želio je zaista posebno svjetlo, vrlo artificijelno, koje dovodi u pitanje naše perceptivne navike. Želi svjetlo i tvari koje bi nas navele da prihvatimo nešto drukčije od onoga što nam je tradicionalno slikarstvo utisnulo u duh. Iako cjelovita, potpuno dovršena djela, Formule posjeduju snagu koja ih nadilazi. One predstavljaju temelje njegova novog načina rada. Kako bi ostvario te slike, Eterović je proizveo potrebne materijale: indirektne industrijske materijale, kemijski modificirane akrilne gelove, nove boje, različite plastične izreze ili druge površine, adhezivne elemente, intervencije na bazi silikona, itd. Svi ti elementi pridaju slikama kvalitetu svježine i modernosti koja se odmah prepoznaje.

Eterović komponira polazeći od kolaža. Nije riječ o najnovijoj praksi, suprotno onome što se misli, nego je ona danas vidljivija, očiglednija. Nije moguće zanemariti središnju ulogu kolaža u njegovu djelu. To je ključ nužan za temeljito razumijevanje njegova rada. On konstruira svoja djela lijepljenjem. Čak i u slikanju postoji uvijek dimenzija kolaža. Valja se prisjetiti da je u ciklusu — rijeciKamenolom deriviranu i moderniziranu uporabu kolaža učinio glavnom sastavnicom svojeg sustava. Štoviše, on crta škarama, crta u boji, reže kao što je to činio i Matisse. Podjednako izravno crta silikonskim pištoljem, što kazuje do koje su mjere tehnike koje rabi u izravnom odnosu s materijom koju obrađuje. Novim sredstvima, novim gestama cilj je brza i okretna praksa, prilagođena naravi istraživača, eksperimentatora.

           Tijekom 1999. godine Eterović se posvećuje crtežu. U svojim prvim radovima kombinirao je različite materijale i tehnike, te koristi širok repertoar oblika i tekstura. To su veoma raznovrsni neakademski crteži za koje predlaže otvorenu lepezu kompozicija: one, međutim, uključuju malobrojne, ekskluzivno geometrijske formulacije. Riječ je o slobodnim aranžmanima koji su vrlo maštoviti na formalnom planu te vrve neočekivanim otkrićima i kombinatorikom. Nastaju oslanjanjem isključivo na asocijaciju i artikulaciju heterogenih fragmenata i materijala, gdje se iskustvo konstrukcije — i igre — pokazuje u cijelosti. Nema dvojbe da je praksa crteža oslobodila slikara, ali i emancipirala kipara.

 

 

CIKLUS  MUTACIJE (2000–2002.)           

Organske kvalitete postaju dominirajuće u kasnom ciklusu Mutacije(2000–2002.). Nastanku objekata/instalacija toga ciklusa prethode brojni crteži i kolaži, a rad sa suvremenim materijalima (tekuća plastika, akrilni gelovi) pogoduje brzoj izvedbi i lakoj obradi, pa je proces od ideje do realizacije iznimno kratak. Transparentnost kao prirodno svojstvo materijala omogućilo mu je da stvori unutrašnje svjetlo u skulpturi, a svjetlo koje prosijava plastika produbljuje vizualnu percepciju. Refleksija površine i lom svjetlosti potencira osjećaj taktilnosti i senzualnosti materije, a asocijativnost oblika organskih je i erotskih značajki.

 Nastaju radovi koje uvjetno možemo podijeliti u dvije skupine. Jednu čine jezgroviti objekti manjih organskih volumena, a drugu skupinu radova čine kolažno-montažni trodimenzionalni objekti — instalacije sazdane od različitih geometrijskih, asocijativnih i ready-made elemenata. Eterović ih ne promatra kao završeno djelo, već ih vremenom mijenja novim intervencijama i nadograđuje dodavanjem novih elemenata.

 Ova forma umjetničkog izraza pogoduje mu zbog mogućnosti slobodna odabira predmeta, njihovih prostornih međuodnosa i tehnika rada te stvara asocijativne sklopove koji potiču složene procese kod promatrača. InstalacijaICD1 iz 2000. godine građena je kao dvodijelna konstrukcija. Gornjim dijelom dominira «vlažni» bubrežasti volumen ovješen o metalnu konstrukciju, a u donjem su dijelu na transparentnoj metalnoj konstrukciji duhovito aranžirani i preoblikovani ready-made predmeti (lijevci, šalice). Bizarnost gotovo laboratorijski aranžirana ambijenta još je eksplicitnija u instalaciji ICD2 (2000.), posve lišenoj detalja i predmeta koji bi odvlačili pozornost, a o duhovitosti da i ne govorimo. Ponovljeni bubrežasti volumen dominira gornjim dijelom instalacije, ali sada obojen plavkastom akrilnom bojom koja svjetluca, što potencira doživljaj neugodne i pomalo gadljive tjelesnosti organa. Iz njegova vrha granaju se gumene cjevčice s mjestimičnim tragovima osušene boje — ostacima tjelesnih izlučevina. Dominique Narran u navedenim instalacijama prepoznaje suprotna načela — prvoj pridaje obilježja ludičke i zabavne posvete plodnosti, dok mu druga pobuđuje misao na umiranje: «Ta se dva djela, koja se mogu shvatiti kao materijalni izraz primitivnih nagona (Eros i Tanatos), i podudaraju i jedno drugome suprotstavljaju; njihova proturječna težnja nalazi neposredan odjek u posjetitelja, kao da nas podsjećaju, u razdoblju kada su spolnost i smrt povezani prisnije nego ikada prije, da život može biti samo stvaralačka snaga». Elemente ludičke igre s primjesama jezovitih asocijacija na ljudske unutarnje organe i tjelesne procese iščitavamo i u instalacijama ICD3ICD4 i ICD5. Koloplet isprepletenih gumenih cjevčica tvori loptu koja je podignuta na high techpostament. Izdanci u kojima se ljeskaju ostaci osušene boje vijugaju po podu prema okruglom prijamniku — kontrolnoj ploči (ICD3ICD5).

 

 

 




Galerija     Fundus     Izdvajamo     Preporuka     Biografije     Događanja     Linkovi     Kontakt