ON-LINE IZLOŽBA : Jože Tisnikar


Galerija     Fundus     Izdvajamo     Biografije     Događanja     Linkovi     Kontakt



Jože Tisnikar (12. veljače 1928–30. listopad 1998.)rođen je u podnažju Pohorja u mjestu Mislinja, Slovenija. Izuzetno teškog djetinjstva Tisnikar napušta osnovnu školu nakon četiri godine i preuzima mjesto u tvornici kartona nakon očeve smrti. U tvornici kartona radi do regrutiranja u vojsku u Pirot, Srbija. U Pirotu provodi dvije godine u vojsci radeći u bolnici gdje dolazi po prvi put u kontakt s mrtvima. Po završetku vojnog roka vraća se u Slovenj Gradec i zapošljava u lokalnoj bolnici. Tisnikar je već u svojim počecima bio prepoznat po jedinstvenom načinu slikanja. Njegov slikarski talnet prepoznaje prim.dr. Stane Strnad i upućuje ga na akademskog slikara Karla Pečka kako bi pod njegovim mentorstvom naučio slikarski zanat. Povoljna kulturna klima Slovenj Gradeca pomogla je Tisnikaru da uđe na umjetničku scenu 1951. godine. Kao samouki slikar 1955. godine naslikao je svoju prvu sliku bolničke okoline pod nazivom Autopsy. Od 1958. do 1998. godine Jože Tisnkar izlaže više od 100 puta samostalno u Sloveniji i inozemstvu te sudjeluje na brojnim skupnim izložbama. Tisnikar je prikazivao sitnost ljudskog života. Njegove slike dugo su uznemiravale neugodu i užas u očima nepoznatih umjetnika. Uslijed promjenjivog društvenog i ekonomskog načina života , razumijevanje Tisnikarove slikarske povezanosti života i smrti danas se različito tumači. Tisnkarove slike su jednostavne i odraz su svijeta jednostavnih ljudi. Umro je 30. listopada 1998. godine u prometnoj nesreći par mjeseci nakon otvaranja velike retrospektivne izložbe u galeriji u Slovenj Gradecu.



1.
1.
2.
2.
3.
3.
4.
4.
5.
5.
6.
6.



Jože Tisnikar nije samo najvažniji slovenski slikar, već i najznačajniji i najutjecajniji Slovenski umjetnik druge polovice 20. stoljeća. Stvorio je izvanredan opus slika, crteža i grafika koje svjedoče o njegovoj individualnosti. Bio je to umjetnički fenomen, poseban, kako po stilu interpretacije, tako i po tome što je njegov atelierski prostor bila bolnica u Slovenj Gradcu. Atmosfera bolnice je potpuno preplavila autorove umjetničke radove, koje je dr. Tomaz Brejcu uokvirio u tzv. “Tamni modernizam”. Svejedno je  Tisnikara teško smjestiti u umjetničke povijesne ladice, budući da je bio jedinstven umjetnik, neobičnog umjetničkog izraza koji u svojoj jedinstvenosti nema usporedbu u domaćem i međunarodnom prostoru. Gledao je smrti u oči i pao u ponor ljudske egzistencije, ostajući slikar života koji mu je bio predodređen i izabrao ga, o čemu svjedoči uključivanje vlastitog lika u mnoge scene.
Tisnikar je volio društvo mrtvih, a vrana mu je bila udomaćena pratilja i prijatelj. Krokar ili vrana su mu također predstavljali važnu motivacijsku polaznu točku. Bila je okružena scenama iz prosekture, bolničkim motivima s grotesknim karnevalima, tjeskobnim scenama iz gostionica, alkoholnim obmanama i pogrebnim povorkama. Osim vrana, također je prikazivao i druge životinje. Sve je vidio kao bića, jednaka čovjeku, kao figurativne likove sa simboličnom i metaforičnom porukom.
Iako je autor stvorio karakterističnu, ekspresivnu deformaciju svojih figurativnih likova i predmetnog svijeta, njegovi su akteri prepoznatljivi, ostvareni namjernim, discipliniranim, oblikovnim potezom i razumnom modulacijom boja s mekim prolazima. Vrane su čak slikane s portretnim pristupom. Svaka od njih ima svoj vanjski izgled, preuzima svoju ulogu, nastupa u vlastitoj poziciji i otkriva unutarnja stanja i nijanse. Svojim izvrsnim osjećajem za boje, slikar je došao do njihove svjetlucave crno-plave boje perja, koje je kad se svjetlo blage svjetlosti pomaknulo, već bilo zelenkasto. Jaki kljun i naglašene oči još su jedan ekspresivan naglasak njegovih izabranika. U polju slike postavljene su veće ili manje grupe vrana, a postoji i jedno ili drugo sa mladim vranama. Ptice stoje na svojim jakim nogama i zauzimaju položaj čovjeka. Gledaju gledatelja, odlaze, dolaze, komuniciraju jedne s drugima. Za dramaturško intenziviranje prizora, slikar se pobrinuo promišljenom kompozicijskom konstrukcijom, izlažući individualni karakter i uzdižući ga do monumentalnosti.
Autor svoje figutivne izabranike, koji u višeslojnom i dubokom smislenom načinu premašuju životinjske likove, prikazuje s vizualno jakim, izražajnim i iskustvenim crtežom. Uz izvrsna tehnološka znanja, sam je miješao boje, tehnikom jajčane tempere koju su stari majstori koristili sve do 15. stoljeća. Ovim bojama je nedvojbenog pokazao atmosferu siromašnog života u djetinjstvu koje su pokazale  specifično i posebno atmosfersko stanje koje je odražavalo njegovu radnu okolinu. Tamne i hladne boje i nezamjenjiva zelena boja oblikovale su njegovu paletu. U njima su se igrale plemenite nijanse i tonske gradacije, uvijek mirne, suzdržane, promišljene. Jetko, trpko svijetlo ponekad se pojavi u kompoziciji njegovih radova.
Ekspresivni izraz, definiran egzistencijalističkom estetikom, oblikovao je vizualni izgled njegovih djela i otvorio (u) suštinu slikanog. U slikama, prekrivenim tipičnom “tisnikarjevskom” zelenom suknjom, sa tenom iz koje izvire duh smrti, život i dalje pobjeđuje. Čini se da je slikar mrtvace s kojima se svakodnevno susretao na platnu vratio u život.

Stvorio je most između svijeta živih i mrtvih, o čemu svjedoče vrane koje nisu samo simbol nesreće i smrti, već i nositelji poruka iz inozemstva. Ili mnogo više — ljudi koji žive svoj novi život pretvoreni u ptice.

Iako je Tisnikar prikazivao prolaznost života, njegova djela su besmrtna. Ona ostaju figurativno upečatljiva, čvrsta i jaka, tako vrlo posebna, vrlo različita. Ona su autentična umjetnička tema prelaza života u smrt i smrt u ponovno vječni umjetnički život.

Anamarija Stibilj Šajn
Univ. Sc. um. ZG. i likovni kritičar




Galerija     Fundus     Izdvajamo     Biografije     Događanja     Linkovi     Kontakt