Becić, Vladimir, hrvatski slikar (Slavonski Brod, 1. VI. 1886 — Zagreb, 24. V. 1954).


Galerija     Fundus     Izdvajamo     Biografije     Događanja     Linkovi     Fotke     Kontakt



Becić, Vladimir, hrvatski slikar (Slavonski Brod, 1. VI. 1886 — Zagreb, 24. V. 1954). 

Započeo studij prava u Zagrebu i polazio privatnu slikarsku školu M. Cl. Crnčića i B. Čikoša Sesije. God. 1905. otišao je u München, gdje se 1906. upisao na Akademiju (u klasi H. F. v. Habermanna, čiji su studenti bili J. Račić, M. Kraljević i O. Herman, pripadnici tzv. münchenskoga kruga). God. 1909. otišao je u Pariz i upisao se na Académie de la Grande Chaumière. Bio je sudionik u zbivanjima I. svjetskoga rata, neko vrijeme kao ratni slikar i izvjestitelj 1916–18. God. 1919. otišao je u Blažuj kraj Sarajeva, gdje je dao izgraditi atelijer i živio do 1923. God. 1924–47. profesor na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Uz Lj. Babića i J. Mišea osnivač Grupe trojice u Zagrebu (1930–35). Bio je od 1934. član JAZU (danas HAZU).






Najraniji radovi nose stilske oznake münchenskoga akademizma (Habermann), osebujnoga realizma W. Leibla i jak utjecaj francuskih impresionista, pogotovo E. Maneta, a potom F. Goye i D. Velázqueza. U tom je razdoblju slikao portrete i aktove (Akt pred ogledalom, 1906; Ženskiakt s novinama, 1907). Pripadnost hrvatskoj slikarskoj modernoj očita je na portretu M. Kraljevića (1908), Autoportretu s polucilindrom i Mrtvoj prirodi (obje iz 1909). Boravci u Parizu omogućili su mu da bolje upozna Manetovo slikarstvo i otkrije Cézanneovo, što je bilo važno za njegova potonja usmjerenja, započeta u Osijeku (Klasija, 1911). U radovima iz 1918 (Autoportret, Côte ďAzur, Kraj Nizze) vraća se münchenskim i pariškim idealima, ali s novim životnim i slikarskim iskustvima. Najprije se uočava izravno približavanje Cézanneu (Autoportret,1920), a zatim naglašenije geometrijsko strukturiranje motiva snažne voluminoznosti oblika i ugašene tonske game, bez vidljivih poteza kistom. To je razdoblje Becićeva neoklasicizma (Planinski pejsaž s potokom, 1923; Mirjana, 1926; Portret I. Meštrovića, 1926). God. 1927–28. omekšava strogo strukturalno shvaćanje oblika, a sve je važnija uloga boje i vidljiva traga kista. Krajem 1920-ih i poč. 1930-ih, os. u bosanskim krajolicima, posve je prevagnulo intenziviranje slikarskoga pigmenta i rukopisa te izravno obraćanje motivu. Taj bujni realizam, slikarski virtuozan, produžio se na četvrto desetljeće, koje je po broju naslikanih radova najbogatije Becićevo razdoblje. Potpuno rasvjetljavanje palete i tonsko-koloristički pristup, s još prisutnijim odjekom voluminoznosti oblika, može se pratiti u krajolicima (Zlarin, 1931) i portretima (Portret kćeri sa šeširom, 1936). U drugoj skupini figuralnih motiva (Ribar,1932) postignut je određen monumentalizam, građen širokim namazima boje i tonskim grafizmom. Slijedi skupina portreta (Vera; Mira, obje iz 1931) u kojima postiže najvišu stilsku sintezu svojega slobodnoga, tonskoga realizma. Najdalje je u ekspresiji otišao u slikanju krajolika (Bosanski pejsaž, 1932; Konjic I,1935). Za II. svjetskog rata živio je u Zagrebu slikajući mrtve prirode i portrete bez većih stilskih mijena (Vrganji, 1943; Snježnice, 1945; Djevojčica s lutkom, 1947). U kontinuitetu moderne hrvatske umjetnosti, na prijelazu stoljeća slikarstvo V. Becića otvorilo je (uz Račićevo i Kraljevićevo) novo razdoblje. U okviru djelovanja Grupe trojice znatno je pridonio poetici »čistoga slikarstva« realističke i kolorističke orijentacije u hrvatskoj umjetnosti.


Galerija     Fundus     Izdvajamo     Biografije     Događanja     Linkovi     Fotke     Kontakt